nakba

14.maja 1948.proglašena je država Izrael u Tel Avivu. 15. maja prestao je britanski mandat u ovoj zemlji. Istog dana američki predsjednik Truman priznao je samoproglašenu državu. Palestinci su ovaj dan prozvali Nakbom – katastrofom. I zaista, ne postoji bolji izraz koji bi opisao ono što se dogodilo u tim majskim danima. U tim danima milion Palestinaca je protjerano iz svojih domova, a židovski teroristi i zločinci izvršili su mnogobrojne pokolje i zločine nad palestinskim stanovništvom, uništavajući stotine palestinskih sela i gradova. Tako je i nastala država Izrael – na genocidu, etničkom čišćenju, zločinima, pokoljima, na pravom holokaustu nad palestinskim muslimanima.Zaštićena od strane SAD-a, od svog osnutka pa sve do danas, Izrael će svakodnevno ponavljati zločine nad Palestincima, a da nikad neće biti kažnjena zbog njih.
Ne može se nači metod mučenja, zločin, oblik zlostavljanja – a da ga Židovi nisu upotrijebili ili primjenili nad Palestincima. I danas palestinska katastrofa još uvijek traje. Stanje je posebno kritično u Gazi, najvećem zatvoru otvorenog tipa u svijetu, koja se nalazi u totalnoj opsadi, bez hrane, vode, goriva, struje, lijekova – dok cijeli svijet mirno posmatra. A najgore je što ih do deblokade dijeli jedan zid sa – Egiptom.
Povodom Nakbe ekipa IB je odlučila posjetiocima ovog islamskog sajta ponuditi izabrane tekstove koji govore o Nakbi, izraelskim zločinima, njihovoj vezi sa SAD-om, te o svim ostalim stvarima vezanim za Palestinu.
Na kraju molimo Allaha dž.š da pomogne našoj braći u Palestini, da pomogne islamskom oslobodilačkom pokretu Hamas u njihovoj pravednoj borbi protiv okupatora i terorista, molimo Allaha s.v.t da uništi nevjernike i njihove pomogače...

www.islambosna.ba

izrelska mala prljava tajna - Anthony deiMaggio
etnicko ciscenje u Palestini 1948.
etnicko ciscenje u Palestini II dio
primjeri govora mrznje
vise novca za izrael

oni ne postoje i to je sluzbeno

U gradu kojeg razdire siromaštvo, mnoge familije žive u potpunom siromaštvu. Ovi zaboravljeni ljudi su propali kroz rupe u zakonu i poznati su kao Palestinci bez ID-a.
Uspostavljenjem države Izrael 1948.godine mnogi Palestinci su napustili svoju domovinu i izbjegli u Liban. Danas,negdje oko 400.000 izbjeglica živi u „Zemlji cedara“, neki bez dokumentacije,neregistrirani niti od UNRWA-e (United Nations Relief and Works Agency), niti od strane libanskih vlasti.
„Zaljubila sam se u palestinskog borca koji je došao u Liban 70-tih da se bori sa PLO-om za vrijeme libanskog građanskog rata“, govori jedna žena koja je rekla da je zovemo Manal,što nije njeno pravo ime. Taj brak, na kraju, doveo ju je u ovaj kamp. „ Bila sam budalasta i puno zaljubljena. Moj otac je bio protiv toga braka. Borac je bio prokrijumčaren u našu zemlju, i zbog toga nije imao pravu dokumentaciju. Tada sam prvi put čula za ljude bez ID-a.“
........
(opsirnije na linku gore)

250 Bosnjaka branilo Kuds

250 Bošnjaka branilo Kuds!

Velike pobune Palestinaca protiv britanske tiranije u njihovoj domovini ubrzo zasjeni izbijanje Drugog svjetskog rata koji sa sobom odnese 25 miliona ljudskih života i time postade najsmrtonosniji konflikt u ljudskoj historiji. Pažnja Velike Britanije ubrzo sa Palestine bijaše skrenuta na novootvoreni front sa Njemačkom koja je gazila sve pred sobom.

Palestinska povezanost sa tim svjetskim događanjima poče nakon dolaska šejha Emina Husejnija u Njemačku gdje 1941. razgovara sa Hitlerom koji mu obećava pomoć u borbi protiv britanske okupacije. Vodeći se starom poslovicom da je neprijatelj tvoga neprijatelja tvoj prijatelj, Husejni pristaje na ovu ponudu i zauzvrat poziva Arape širom Evrope da se pridruže njemačkoj vojsci. Tako se 1942. godine formira jedinica sastavljena od Arapa u njemačkoj vojsci kao produkt obostranih interesa.
Pored ostalih naroda na meti Njemačke nađoše se i Jevreji koji počeše masovno napuštati Evropu. Pored Palestine koja im je bila velika želja, mnogi od njih uputiše se u Ameriku gdje naiđoše na dobrodošlicu. U Baltimoru se organizira veliki jevrejski kongres na kojem je donesen zaključak da neminovno mora doći do osnivanja jevrejske države na teritoriji Palestine. Ovaj zaključak naiđe na podršku i demokratske i republikanske partije u SAD-u, koji zatražiše od Velike Britanije da obnovi nekadašnju ideju podjele Palestine na dvije zemlje. Pored toga su sa pozicije saveznika u ratu uspješno lobirali na Veliku Britaniju da dozvoli doseljavanje Jevreja, pa se bilježi da ih je tokom rata stiglo oko 92.000 u Palestinu.

palestine_map_big.jpg

Svjetska mreža se plete

Veliki priliv doseljenika i velika pomoć jevrejske dijaspore doveli su do stvaranja velike jevrejske vojske na teritoriji Palestine. Tokom rata Hagana je brojala oko 60.000 vojnika, a njen vođa Ben Gorion, kasniji premijer Izraela, 19. 05. 1942. godine izjavljuje: ’’Jevrejska država neće biti uspostavljena samo u Palestini, nego će se zemlja Izrael uspostaviti između Eufrata i Nila.“
U ljeto 1944. godine u izbornim programima demokrata i republikanaca u SAD-u dominirala je činjenica da obje strane podržavaju jevrejsko doseljavanje u Palestinu. 1945. godine dolazi do pada Njemačke i Arapi gube nadu da će se njihovi planovi o vojnoj pomoći ostvariti, dok se iste godine Ben Gorion sastaje sa američkim generalima i sklapa sporazum o naoružavanju Jevreja u Palestini. Američki predsjednik Truman od Velike Britanije traži da dopusti naseljavanje 100.000 Jevreja u Palestini zbog njihovih tvrdnji o velikom stradanju tokom rata, na što Britanija i pristaje. Sve ovo nailazi na pobune kod arapskog stanovništva u Palestini, ali i širom okolnih arapskih zemalja
03. 07. 1947. godine Ujedinjene nacije donose odluku da se Velika Britanija povuče iz Palestine i da se zemlja podijeli na dva dijela, dok bi Kuds ostao pod međunarodnom upravom. Krajem devetog mjeseca Britanci objavljuju da je krajnji datum za njihovo povlačenje 15. maj 1948. godine, a nekoliko dana nakon te objave stiže i slaganje Amerike i Rusije s tim planovima.

29. 11. 1947. godine Vijeće Ujedinjenih nacija u New Yorku izdaje Rezoluciju 181. izglasanu dvotrećinskom većinom kojom se donosi odluka da će se Palestina podijeliti na dva dijela. Koliko je nakaradan taj plan bio pokazuje i karta podjele kojom bi Jevrejima pripalo 54% teritorije iako su oni u tom trenutku činili samo 32% stanovništva. Palestincima bi pripalo 46% teritorije iako su činili 68% stanovništva i iako su posjedovali oko 93,5% ukupnog zemljišta u Palestini!!! Britanija pristaje na odluke UN-a i objavljuje da datum njihovog povlačenja nije promijenjen.
Hagana shvata da će se o podjeli zemlje odlučivati oružjem i nekoliko dana poslije poziva jevrejske mladiće širom svijeta da se odazovu na obuku i pridruže jedinicama Hagane u Palestini. Da slučajno ne bi nešto oružja pristiglo golorukim Palestincima, Amerika nameće embargo na uvoz oružja okolnim arapskim zemljama. Arapske zemlje kao pomoć šalju Palestincima milion britanskih funti, dok istovremeno samo iz Amerike Jevrejima u Palestini stuže oko 250 miliona američkih dolara. U tom periodu početkom 1948. godine, dok još uvijek nisu imali međunarodno priznatu državu, Velika Britanija palestinskim Jevrejima prodaje 20 vojnih aviona, dok ih Amerika snabdijeva oklopnim vozilima!

Pokolj u Dar Jasinu

dust_and_horror.jpg 02. 04. 1948. godine jevrejska Hagana napada i osvaja utvrđenje Kastal i time počinje vojne operacije na palestinskom tlu prije britanskog napuštanja Palestine. Ova operacija bila je samo uvod u niz operacija koje su bile priprema za stjecanje strateške prednosti u budućnosti. Jedan od šejhova koji je vidio šta se sprema bio je i Abdulkadir Husejni, koji sa 56 boraca idućeg dana opsjeda Kastal, dok ga niko od prisutnih vojski arapskih zemalja nije htio pomoći u njegovom oslobađanju. Stavovi vlada arapskih zemalja bili su da se neće miješati u sukobe niti počinjati borbe sve dok Britanija ne napusti Palestinu. Na njihovo odbijanje pružanja pomoći Husejni im, između ostalog, kaže: „Ja krećem na Kastal, napast ću ga i opsjedati makar to dovelo do moje smrti. Uistinu ja više volim pogledati smrti u oči, nego vidjeti Jevreje kako zauzimaju komad po komad Palestine!“
Do 08. 04. 1948. godine on sakuplja oko 500 dobrovoljaca i zajedno toga dana napadaju Kastal pri čemu gine 150, a biva ranjeno 80 Jevreja. Uspijevaju osloboditi Kastal, ali šejh Abdulkadir pada kao šehid u toj bici. Idućeg dana jake jevrejske vojne snage napadaju Kastal i ponovo ga zauzimaju, kao i nekoliko drugih naselja.
Tog istog dana odredi Hagane na čelu sa kasnijim premijerom izraelske vlade Menahinom Begenom napadaju na selo Dar Jasin. Među prvim žrtvama tog dana bili su mlada i mladoženja koji su se vjenčavali toga dana i koji su strijeljani sa još 33 komšija koji su prisustvovali svadbi.
Fehmi Zejdan je tog dana imao samo 12 godina i jedini je preživjeli član svoje porodice. On kaže o tom danu: „Jevreji su naredili svim članovima moje porodice da ustanu i da se okrenu prema zidu, a nakon toga su otvorili paljbu po nama. Pogođen sam u bok, a mojoj sestri je metak raspolovio glavu. Imala je svega četiri godine. Manja djeca su se spašavala krijući se pod tijela svojih roditelja. Tog dana je cijela moja porodica ubijena.“
Tog dana u redovima Hagane u pokolju su aktivno učestvovale i jevrejske žene koje su metkom i nožem, rame uz rame sa muškarcima, učestvovale u ubijanju 250 golorukih stanovnika Dar Jasina, muškaraca, žena i djece. Begen je poslije izjavio: „Ova akcija je imala velike i neočekivane rezultate, jer kada su Arapi čuli za vijesti o događanjima u Dar Jasinu ubijana im je volja za otporom i nesmetano smo ulazili u druga arapska mjesta.“
Do kraja četvrtog mejseca 1948. godine Hagane je osvojila mnoga naselja, a među njima i Haifu i zapadni Kuds. 1. maja Libanon i Sirija objavljuju kako će u Palestinu poslati svoju vojsku, ali tek nakon izlaska Britanaca. Kasnije im se u tim izjavama pridružuju i Egipat i Irak. Dok su oni tako prijetili i pričali prazne priče, Hagana osvaja Safed i Jafu pri čijem osvajanju pada 7.700 Palestinaca.

Britanski komandanti vode Arape!

14. maja jordanska vojska kreće u akciju i napada na nekoliko jevrejskih naselja koja zauzimaju bez ikakvog otpora. Tog istog dana britanski visoki predstavnik napušta Palestinu i odlazi u Veliku Britaniju. Jevreji nisu čekali da prođe dan i da dođe 15. maj koji su Britanci najavljivali za zvaničan datum napuštanja Palestine, nego je Ben Gorion taj isti dan oko 16 sati u Tel Avivu proglasio osnivanje države Izrael. Samo 11 minuta nakon objavljivanja ove vijesti američki predsjednik Truman objavljuje kako priznaje nezavisnost Izraela i time ukazuje na veliki stepen planiranja i uvezanosti sa Jevrejima.
Sutradan nakon zvaničnog britanskog napuštanja Palestine arapske vojske sastavljene od Egipćana, Jordanaca, Libanonaca, Sirijaca i Iračana ulaze u Palestinu i kreću prema njenom centralnom dijelu.
Međutim, prije nego što kažemo nešto o borbama u tom prvom arapsko-izraelskom ratu, moramo iznijeti nekoliko činjenica kako bi stvari bile jasnije. Od 50 visokih oficira koji su predvodili jordansku vojsku 24 su bili Britanci zajedno sa vrhovnim komandantom! Egipat je bio ovisan od Britanije, a i ostale zemlje su bile pod jakim britanskim utjecajem. Prije nego što su počele borbe, arapske vlade donijele su odluku o ukidanju svih palestinskih organizacija koje bi mogle da vode borbu protiv Jevreja, te o razoružavanju palestinskih dobrovoljaca opravdavajući to željom da borbu vode samo zvanične vojne formacije. Ukupan broj vojnika arapskih zemalja koji su ušli u Palestinu nije prelazio 24.000. Vojska je bila slabo obučena, oružje dotrajalo, komanda neuvezana, a već smo rekli o velikom broju stranih, posebno britanskih oficira, u redovima arapske vojske. Oni su se trebali suprotstaviti Hagani koja je imala 70.000 dobro obučenih i naoružanih vojnika.
Pored ovih podataka mora se spomenuti da je veliki broj islamskih dobrovoljaca htio, dok je samo dio njih i uspio, da se bori u Palestini. Većinom su bili organizirani od strane pokreta Ihvanul-muslimin, a samo se u Iraku okupilo oko 15.000 dobrovoljaca kojima iračka vlada na kraju nije dala da pređu granicu.
Bitno je spomenuti da se za slobodu Palestine u tom ratu borilo i 250 Bošnjaka koji su se posebno istakli u borbama oko Kudsa, a o čijim podvizima i hrabrosti i danas imamo tragove u arapskim knjigama historije koje govore o tom periodu.die_nakba.jpg
Odmah nakon ulaska arapskih vojski počinju žestoke borbe i jordanska vojska uspijeva da opkoli oko 100.000 Jevreja u zapadnom Kudsu, ali sedam dana nakon početka borbi, 22. maja, UN poziva na primirje, na što se arapske države odmah odazivaju! Borbe nastavljaju islamski dobrovoljci, ali po nalogu arapskih vlada biva nametnuto primirje 11. 6. 1948. u trajanju od četiri sedmice.
Odmah sutradan nakon potpisanog primirja u Evropi se otvara 75 jevrejskih centara za obuku! Nakon kratke obuke hiljade jevrejskih dobrovoljaca stiže u Palestinu, a Arapi još uvijek čekaju rezultate pregovora. 09. 07. 1948. nagomilano jevrejsko oružje ponovo progovara i uz pomoć artiljerije i avijacije uspijevaju da slome obruč oko zapadnog Kudsa. Jevreji tada nude stranim pilotima mjesečnu platu od po 5.000 britanskih funti mjesečno uz bonus od 50 funti za svako polijetanje koje naprave jer su imali veliki broj aviona za koje nisu imali svoje pilote. Nastavljaju se žestoke borbe i palestinska naselja počeše padati pod jevrejsku čizmu. Od 585 palestinskih naselja njih 478 je bombardovano, počinjena su 34 pokolja nad ženama i djecom, a sa ognjišta je protjerano oko 800.000 Palestinaca! Nakon arapskog odugovlačenja i propuštanja prilike da pobijede u ratu, sada su Jevreji umjesto obećavanih 54% zemlje pod svojom vlašću držali 78%!
Iračka i jordanska vojska se povukoše, a za njima i ostali. Mudžahidi se moradoše vratiti u svoje zemlje gdje ih strpaše u zatvore. Hasan el-Benna, vođa Ihvanul-muslimina u Egiptu i jedan od najvećih organizatora dobrovoljaca, zatvoren je i ubijen od strane egipatske vlade 11. 2. 1949. godine.
Dva dana kasnije Egipat potpisuje primirje sa Izraelom, a nešto kasnije i Libanon i Jordan. Sirija odbija potpisati primirje, ali se 23. 03. 1949. u Siriji događa vojni prevrat i primirje se odmah potpisuje! Većina zemalja u svijetu priznaje Izrael i oni se zvanično pripajaju UN-u. Time je zapečaćena jedna od najsramnijih stranica historije ovog ummeta!


Pripremio: Muamer Gondžo
saff

www.islambosna.ba

Cionizam i obećana zemlja


Njegovi odgovori glase: Zemlja je bila obećana cijelom Abrahamovom (Ibrahim, a.s.) potomstvu, uključujući i Arape, ne samo Izraelćane. Obećanje je bilo (vremenski) ograničeno. Božija obećanja patrijarsima prekinuta su zbog nacionalne izdaje. (Jer u sirijskom zarobljavanju stanovništva Samirije, te u babilonskom zarobljavanju stanovništva Judeje) poslanici su vidjeli ispoljavanje Božije kazne nad neposlušnim narodom.


Biblija to ne obećava

Na prvi pogled, može izgledati, da na osnovu Božijeg obećanja, Jevreji zaista imaju pravo da posjeduju obećanu im zemlju (Palestinu). Jer, tumačenje Božijeg obećanja od prije četiri hiljade godina o dodjeli zemlje određenim ljudima (Jevrejima) te ponavljanog od strane Jevreja, imalo je velikog utjecaja na kršćane, posebno na kršćane u Americi. Stoga, a zbog želje i nastojanja Jevreja da posjeduju Palestinu, navedeno pitanje treba pobliže razmotriti. Zato sam odlučio da istražim i prokomentarišem nekoliko pasusa (iz Biblije-Stari zavjet) koji su dobro poznati svim religioznim Jevrejima, a veoma važni za kršćane, naročito za kršćane u Americi.
U Božijem (Allahovom, dž.š.) obećanju poenta je u sljedećem:
Prvo: Kome je (zemlja) bila obećana?
Drugo: Kolika je bila površina obećane zemlje?
Treće: Da li je obećanje bilo bezuslovno ili je zahtijevalo ispunjavanje određenih uvjeta?


Kome je zemlja bila obećana?

Prvi put je Palestina obećana Abrahamovim (Ibrahim, a.s.) potomcima na Sićemu (današnji Nablus), kao što se spominje u Bibliji (Knjiga postanka 12:7) „Jehve se javi Abrahamu pa mu reče: 'Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju'“. Zatim, u istoj knjizi, poglavlje 13:15, spominje se da je Abrahamu (Ibrahim, a.s.) kada je stajao na brdu blizu Bethela došla objava „Oči svoje podigni i s mjesta na kojem si pogledaj prema sjeveru, jugu istoku i zapadu, jer svu zemlju koju možeš vidjeti dat ću tebi i tvome potomstvu‚ zauvijek’“...
Zatim u poglavlju 15:18 (Počeci izabranog naroda) obećanje je još jasanije: “Toga je dana Jehve sklopio Savez s Abrahamom (Ibrahim, a.s.) rekavši: „Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu do Velike rijeke Eufrata...“. A obećanja u poglavnju 28:12 odnose se na Izaka (Isahk, a.s.) i Jakova (Jakub, a.s.) „Uza nj je Jehve te mu govori: 'Ja sam Jehve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu'“.



Ugovorom o obrezivanju (sunećenju), između Boga (Allaha, dž.š.) i Abrahama (Ibrahim, a.s.) spomenutom u poglavlju 18:18, sva zemlja Kanaan bila je obećana Abrahamu (Ibrahim, a.s.) kao „stalno posjedovanje“. Mogli bi se navesti i drugi pasusi iz Biblije (Starog zavjeta), ali oni su reprezentativne prirode i ništa ne mijenjaju u vezi sa predhodno navedenim obećanjem.
Smatra se da se Božija obećanja, koja smo prethodno spomenuli, odnose na Jevreje i samo na Jevreje. Ali to nije u skladu sa onim što se nalazi u Bibliji. Jer riječi ‘tvome potomstvu’ neizbježno uključuju i Arape, kako muslimane tako i kršćane, koji mogu tvrditi da su Abrahamovi (Ibrahim, a.s.) potomci od sina Ismaila. (Ovdje nije bitna muslimanska tradicija koja govori da je Abraham (Ibrahim, a.s.) bio jednom u Meki i tamo ostavio sina Ismaila). Jišmail (Ismail, a.s.) smatra se (pra)ocem velikog broja arapskih plemena. Knjiga postanka (u Bibliji) također bilježi da je on otac brojnih sjevernoarapskih plemena preko sluškinje Keturah.
Nije ispravno tvrditi da biblijski pasusi u poglavlju ‘Počeci izabranog naroda’ (21:10-12) poništavaju obećanja koja se odnose na cijelo Abrahamovo (Ibrahim, a.s.) potomstvo. Gdje se spominje da “Jednom opazi Sara gdje se sin koga je Egipćanka Hagara Abrahamu rodila igra s njezinim sinom Izakom, pa reče Abrahamu: “Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom - s Izakom!” To je Abrahamu bilo nemilo, jer je i Jišmail bio njegov sin. Ali Bog reče Abrahamu: “Nemoj se uznemiravati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak.”
Tačno je da se Izakovo (Ishak, a.s.) potomstvo, a Izak je ‘Abrahamov potomak’ počelo nazivati Izraelćanima. Ali to nije bilo od samog početka i zbog toga Jišmailovi (Ismail, a.s.) potomci takođe imaju pravo da se nazivaju i smatraju Abrahamovim (Ibrahim, a.s.) potomcima. Osim toga, kada je Abraham (Ibrahim, a.s.) sklopio ugovor o obrezivanju (sunećenju) (Knjiga postanka u Bibliji 17) i zemlja Kanaan bila mu je obećana za ‚trajno posjedovanje’, Jišmail (Ismail, a.s.) bio je onaj koji je osunećen, a Izak (Ishak, a.s.) još nije bio niti rođen.
Iz ove kratke analize Božijeg (Allahovog, dž.š.) obećanja, koje se odnosi na Abrahamove (Ibrahim, a.s.) potomke, može se vidjeti da obećanje u početku neizbježno uključuje i Jišmailovo (Ismail, a.s.) potomstvo. Zatim je, kasnije, u vrijeme Izaka (Ishak, a.s.) i Jakova (Jakub, a.s.), ograničeno samo na njihovo potomstvo, ali tako da nije jasno isključilo Arape. Takođe, poznato je da je puno Arapa bilo sa Mojsijem (Musa, a.s.) i Jošuom prilikom ulaska u Palestinu, kada je njihova zemlja bila djelimično okupirana. Uz to, treba spomenuti da je za Mojsijev (Musa, a.s.) uspjeh, u velikoj mjeri, zaslužan Jesre Mediatinac, zbog svoje ljubaznosti i gostoprimnosti, a on je bio Arap i uz to Mojsijev (Musa, a.s.) punac. Sve to implicira da Arapi, kako muslimani tako i kršćani imaju pravo da se smatraju Abrahamovim (Ibrahimovim, a.s.) potomcima.

Površina obećane zemlje
Na pitanje kolika je bila površina obećane zemlje malo je teže odgovoriti. Razlog je u tome što biblijski pasusi, spomenuti u prethodnom dijelu, neprecizno ukazuju (ponavljaju) ‚ta zemlja’, počevši od Sićema (Nablus) uključujući sav prostor od rijeke Egipat do rijeke Eufrat. Zatim, u trećem paragrafu govori se o proširivanju Abrahamovih (Ibrahim, a.s) potomaka na sve četiri strane. Ovdje je još jednom bitno primijetiti da obećanje o posjedovanju zemlje od Nila do Eufrata, izvršeno prije rođenja Jišmaila (Ismail, a.s.), kao i Izaka (Ishak, a.s.) i Jakova (Jakub, a.s.), što inicira da ta teritorija, ne mora isključivo pripadati samo Izraelćanima.


Važno je spomenuti da su Arapi uvijek, ako izuzmemo kratko razdoblje Solomonove (Sulejman, a.s.) vlasti, posjedovali (kontrolisali) tu teritoriju. Ako ponovo pogledamo u Bibliju (Knjiga postanka, 13:15) jasno se vidi da je i Transjordanija takođe uključena u obećanje Abrahamu (Ibrahim, a.s.), jer se to jasno može vidjeti sa uzvišice na Bethelu. Ali i to, takođe prethodi rođenju Ismaila i Ishaka, te su zbog toga neosnovane tvrdnje da dio Jordana pripada Izraelćanima.
Zatim, u Bibliji (Knjiga Ponovljeni zakon) spominje se da je Mojsije (Musa, a.s.) rekao svome narodu da im je Bog naredio da uđu i zauzmu teritoriju koja se prostire od Sredozemnog mora na zapadu pa do Eufrata na istoku, te Nedžd na jugu, pa do Libana na sjeveru. Ali, te nardebe Izraelćani nisu htjeli ili nisu mogli ispuniti. Oni nisu uspjeli zauzeti obalne predjele koje su Filistejci kontrolisali. Takođe, Izraelćani nisu nikada posjedovali luke ili priobalni pojas Fenecije.
Nekoliko stoljeća poslije toga, u vrijeme Davida (Davud, a.s.), Izraelćani su preuzeli kontrolu nad Damaskom. David (Davud, a.s.) je takođe sklopio ugovor o prijateljstvu sa Hirarom, tirejskim carem. Zatim, uz pomoć velikog Solomonovog (Sulejman, a.s.) angažovanja i završetkom (Svetog) hrama, delegacije su dolazile iz dalekih krajeva (iz predjela Hama sa dalekog sjevera, kao i iz modernog Al-Ariša smještenog daleko na jugu. Ali, prije kraja Solomonove (Sulejman, a.s.) vladavine većina Davidovog (Davud, a.s.) carstva pripala je prethodnim vlasnicima. S tim, kao što je poznato, proces gubljenja teritorije potrajao je sve dok se kraljevstvo Judeje nije ustabililo na teritoriji od samo nekoliko stotina kvadratnih kilometara oko Jerusalema, da bi i to pripalo Babiloncima, 597 godine p.n.e.

Da li je obećanje bilo (vremenski) ograničeno?
Može se primijetiti da se u dva ranije navedena biblijska pasusa, spominju riječi ‚zauvijek’ i ‚trajno posjedovanje’ što implicira buduće izraelsko zauzimanje i kontrolu Palestine. Te riječi koriste se, kako u prevodu na engleski jezik tako i u Bibliji na izvornom hebrejskom jeziku. Ali ,trajno posjedovanje’ nije pravi prevod riječi 'olam', koja se spominje u Bibliji.
Riječ 'olam' znači 'dug period', 'drevna davnina', ponekad kažemo 'stara vremena', ili 'napušteno staro mjesto' i drugi izrazi. Sve se to odnosi na gore spomenutu riječ ('olam') koja je prevođena kao 'zauvjek’' ili 'trajno'. To je isto kao izraz pisca pobožnih pjesama 'zauvijek ću pjevati’, koji nijedan jezički interpretator Svete knjige nije bukvalno preveo, nego uvijek u prenesenom značenju.

Obećanje nije bilo precizno i bezuvjetno
Iz spomenutog se može zaključiti da Palestina nije obećana samo Jevrejima, te da prvo obećanje nije bilo precizno 'ta zemlja’ da bi se kasnije proširilo, uključujući Transjordaniju, Siriju, Liban i zemlje nomada sve do Eufrata. Na kraju, može se takođe primijetiti da obećanje 'trajnog posjedovanja (zemlje)' nikad nije bilo bezuvjetno, iako se radilo o dugom i neodređenom vremenskom periodu.
Sada smo došli u period historije i proročanstva, koji još više ima utjecaja na sadašnje pogrešno shvatanje hebrejskog proročanstva. Da nije bilo objave poslanicima koja nas upućuje, moglo bi se smatrati da su obećanja o posjedovanju Kanaana bezuslovna. Ali, ugovor između Boga i Izraila traži poslušnost ljudi, kako pojedinaca tako i zajednice, te uzejamnu pravednost, i ako ljudi ne bi ispunili date im obaveze zadesila bi ih teška sudbina (kazna koja im je obećana).
Mojsijove (Musa, a.s.) riječi spomenute u Bibliji (28. poglavlje Ponovljnog zakona), odnose se, djelimično, na patnje Jevreja, ali, takođe, u njima su mnogi vidjeli proročanstvo za ono što se dešava u današnje vrijeme. "Ali ako ne budeš slušao glas Jahve, Boga svoga, ne držeći i ne vršeći svih zapovjedi i svih njegovih zakona što ti ih danas naređujem, sva će ova prokletstva doći na te i stići će te... Jahve će iz daljine, s kraja zemlje dovesti na te narod koji će sletjeti kao orao. Bit će to narod kojemu jezika nećeš razumjeti:... U tjeskobi i jadu, kojima će te neprijatelj tvoj pritisnuti, jest ćeš plod utrobe svoje-meso sinova svojih i kćeri svojih koje ti dadne Jahve, Bog tvoj."
Iz navedenog se vidi da su Božija obećanja patrijarsima prekinuta zbog nacionalne izdaje. Zbog toga su u sirijskom zarobljavanju stanovništva Samirije, te u babilonskom zarobljavanju stanovništva Judeje, poslanici vidjeli ispoljavanje Božije kazne nad neposlušnim narodom. Poslanici su takođe govorili svome narodu da će se ostatak naroda ponovo vratiti (u Palestinu) te obnoviti (Sveti) hram i vjerski život u toj sredini. Oni su govorili i o vremenu kada će zemlja biti ispunjena Božijim znanjem. Uz sve to, često se zaboravlja da su ti ljudi bili samo nadareni pjesnici, koji su miješali veoma bitne stvari, kao što su: povratak iz babilonskog prognanstva, sa veličanstvenim slikama pustinje (rascvjetanim kao ruža), lavom koji leži pokraj jagnjeta, ljudi koji sijeku svoje sablje odričući se i napuštajući zauvijek rata i borbe. Oni su, takođe, predskazivali ponovno uspostavljanje Davidovog (Davud, a.s.) carstva.


Iskrivljavanje predskazanja iz Starog zavjeta

Nažalost, praktično se obistinilo a idealno ostaje idealno. Zahvaljujući činjenici da se stvari o kojima je religiozni čovjek maštao (težio) nisu obistinile nakon povratka Jevreja u Palestinu, počelo se tumačiti ne samo o životu poslije smrti, već i o moralu itd., iz poglavlja Poslanici (u Bibliji), ono što se odnosi na praktična i politička predskazanja koja će se desiti u budućnosti. S tim da se sva prediskazivanja u Starom zavjetu neminovno odnose samo na jevrejski narod i njihov poseban odnos s Bogom. Zlatni period (koje će nastupiti) nalazi uporište u Svetom gradu naseljenom svetim Izraelćanima.
Prema nadanju nekolicine, ako bi se Jevreji vratili u Palestinu i osnovali svoju državu, "zlatno doba" će nastupiti na Zemlji na neki misteriozan način. Takva mišljenja su iskrivljivanje predskazanja u Starom zavjetu koja govore o povrataku Jevreja iz Babilona i svih ostalih mjesta iz kojih su bili prognani. Sva ta predskazanja su se obistinila. Jevreji su se vratili u Judeju, obnovili su zidove Jerusalema, a obnovili su i (Sveti) hram. čak su uspjeli, s puno sreće, da osiguraju i kratak period političke nezavisnosti i ekspanzije pod Makabljanima.
Na taj način predskazanja o povratku su se obistinila, i ne mogu se ponovo desiti, jer po (kanonskom) tumačenju Starog zavjeta nema predskazanja o drugom povratku, poslije povratka iz babilonskog prognanstva, zbog toga što:
a) Poslije progona svi Jevreji koji su to htjeli vratili su se u Svetu zemlju, iako ih je većina više voljela da ostane u drugoj zemlji, gdje su se organizovali, što je poslije činilo osnovu kršćanske crkve.
b) Posljednji od poslanika umro je stoljećima prije rušenja Jerusalema sedamdesetih godina n.e. (i poslije toga nema predskazanja).



Prof. Alfred Gulijam

(Preuzeto iz: Impact International, novembar 2000.)
Novi Horizonti