Ne boj se, sine!
Ponosna je majka što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća, i jača, snažnija, i ponosnija, no ti, Mrčo, što si. Ja nemam sina, al' obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraza.
Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Nenadova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer Mrča moraš biti. Samo tvoja utroba zla, mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje.
Oči majki trebaju gledati svijet, cvijet, stasanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku užasnu, kada nesoj ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze u očima mojim, dok sam gledala dijete moje kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad kao rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio.
Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je sin tvoj, Mrčo, hijena ljudska, nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapućem, slici govorim: "Ne boj se, sine! Majka je s tobom i Allah je s tobom. On sve vidi i sve čuje". Nije bilo mog sina strah, ni glasa pustio nije, ni klečao, nije ni jecao, ni molio nije. Nemoćan bio, a mnogo jači i viši i ponosniji od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.
"Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno? Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Da ti još mnogo čime život uljepšam. Rahat da mi budeš".
"Ne brini, sine, mogu ja i ovako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, nišane praviti, Fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka! Ne bojte se, liljani, naši! Cvijeće mirisno, djeco naša! Ne boj se, sine, Džennetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. Baščama džennetskim, sine, ti ćeš da šetaš. Mirisi cvijeća, rane će vidati tvoje. Hurije džennetske kolo će ti igrati. Majku svoju čekat ćeš i dočekati pod drvetom hrume radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj."
"Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja.
Šta li sada misliš, ljepoto moja, dok smrti u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, ugledao stado svoje, čuo frule zove? Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt hladna poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna kao trava čaira naših? Ne boj se, sine Fatihu uči, Allahu se moli.
"Majko, mene je ipak, malo strah", miču hladne usne plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se, gazijo, dova je moja sa tobom, sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine. Džennetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetullah!
Boli sine, boli majku. Šehade učim šapatom svojim. Bože dragi, Tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj! Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu Tvoju za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilu svome zavežljaj mali. Da nosi majka u zemlju hladu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu svome, sinovima našim, djeci bezgrješnoj. Pameti mi daj, Allahu moj dragi, da mogu ići i kleti. Milovaću pogledom svojim mjesta gdje raste cvijeće naše iz krvi i patnje bosanske. Bože mili, neću da umirem. Hoću da gledam zlotvora nešeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili, Ti si moćan, Jedini naš Sudija i Svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada mi to želimo nego kada boli. Zlotvori crni biju i kolju, pale i mrze. Silu njihovu Ti slamaš polahko.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoje mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, zemlji i nebu? Je li pravio kitice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, a sad ubija? Zar nisi vidjela tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju brlju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake?
Ne boj se, sine, tu je majka! Radost si moja bio! Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i govorio: "Biće to heroj babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubić kao u zečića sa čuperkom plavim, radosti moja. Pa prvi koraci tvoji livadama našim. Unio si radost u kuću našu. Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala te, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Zar je gajila majka janje za dželata, za tvog sina, Mrčo? Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo, Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispod nogu tvog poganog sina.
Ne boj se, sine! Ponosna je majka što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća, i jača, snažnija, i ponosnija, no ti, Mrčo, što si. Ja nemam sina, al' obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraza.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga majka se sjeća, ruku drhtavih, što nježno grle, smiješka na obrazu tvom.
Ne boj se, sine, doći će majka uspavanke da ti pjeva, u krilu da te grije. Odavno, Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malehnu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti Jadova raka? Danas, Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li, Mrčo, čemera tvog? Danas su sa mnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja kao brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
"Evo sam, majko, ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je džennetsko lijepo, nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda, milost naša. Ne plači majko, suza me davi, Fatihu uči, to mi prija i sladi"...
Spavaj mirno, voljeno moje, evo došlo svijeta pola da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je, sine, i živjeće zauvijek moja, tvoja i naša Srebrenica.
Ličina Šefika
Srebrenica 2006 - Poruke (iz) mezara
Izvor:
www.preporod.com
